Prije 60 godina, 4. listopada 1957. počela je svemirska era, jedna od najodvažnijih epoha u povijesti čovječanstva. Tog dana, lansiran je “Sputnjik-1”, prvi umjetni satelit Zemlje. Trenutku kada je naša civilizacija kročila u novu epohu, prethodila je neizvjesna i dramatična utrka između dvije velesile koja je završena velikom pobjedom bivšeg SSSR-a.

sputnik_asm

Kako je počela svemirska era?

Sredinom pedesetih, znanstvenici mnogih država složili su se kako je potrebno provesti globalno istraživanje zemljine površine, atmosfere i oceana. Zbog toga je u kolovozu 1955. u Kopenhagenu, 67 država sudionica Međunarodnog astronautičkog kongresa, odlučilo da razdoblje od 1. srpnja 1957. do 31. prosinca 1958. bude obilježeno kao Međunarodna godina. O nastojanjima SAD-a da prva kroči u svemir već se uveliko govorilo, a o radovima sovjetskih stručnjaka samo se nagađalo. Istina, na Kongresu je delegacija SSSR-a predvođena Leonidom Sjedovim jednim od malobrojnih stručnjaka sa područja svemirskih istraživanja (istina marginalnih) koji je tada bio poznat na Zapadu, objelodanila namjeru Rusa da u okviru ovih istraživanja uključe i “svoj svemirski laboratorij”. Ubrzo poslije toga u časopisu “Aganjok” objavljen je članak u kome je, između ostalog, pisalo:

“… Satelit Zemlje – to je mala lopta u kojoj se nalazi znanstvena aparatura. Ona postaje satelit ukoliko bude izbačena u gornje slojeve atmosfere. Za postizanje toga biti će uporabljena raketa… za jedan dan satelit će načiniti šesnaest orbita…”.

Koroljevjpg 200px Glushko Valentin Petrovich Tihonravov
“Glavni konstruktor” – Sergej Karaljov Tvorac raketnih motora – Valentin Gkuško Voditelj projekta prvog
Sputnjika – Mihail Tihonravov

Krajem siječnja 1956., SSSR je donio odluku o gradnji prvog umjetnog satelita – Sputnjika (“Saputnik”, “Pratilac”) koji bi bio lansiran do kraja 1957. U to vrijeme stručnjaci tzv. “Posebnog konstruktorskog biroa broj jedan” (OKB-1), vodeće raketno-svemirske institucija SSSR-a, uveliko su radili na gradnji snažne rakete koja će, sa jedne strane poslužiti kao “obrambeni raketni štit”, a sa druge, kao nosač prvog satelita. Radovima je rukovodio Sergej Pavlovič Karaljov (1907.-1966.), koji je krajem 30-ih bio zatočen u Sibiru. Pred kraj rata on je oslobođen i poslan u Njemačku gdje je sa grupom sovjetskih stručnjaka sudjelovao u analizi njemačke raketne “trofejne” tehnike. Po povratku u SSSR, Karaljov predvodi tim raketnih stručnjaka, koji postaje jezgra OKB-1. Tajna služba je neprekidno motrila na “Glavnog konstruktora”, kako je u javnosti Sergej Karaljov bio “poznat”, dok su njegova veoma rijetka pojavljivanja u javnosti bila pod strogom kontrolom. Kada je poslje lansiranja prvog čovjeka u svemir komisija Švedske akademije znanosti zatražila od premijera Hruščova da objavi ime čovjeka koji je to omogućio glede nominacije za Nobelovu nagradu, ovaj je lakonski odgovorio kako je “to uradio sovjetski narod”. Periodični tekstovi o svemirskim letovima u “Pravdi” i ostalim listovima koje je Karaljov pisao, uvijek su imali isti potpis “K. Sergejev”, što je bio njegov pseudonim. Pravo na svoje ime je, voljom političkih moćnika,  dobio je tek nakon smrti u siječnju 1966. Druga markantna ličnost je Valentin Petrovič Gluško (1908-1989.), tvorac najmoćnijih sovjetskih raketnih motora (i veliki oponent Karaljova), dok je u domenu gradnje umjetnog satelita centralna figura Mihail Klavdijevič Tihonravov (1900. -1974.), koji je ranih tridesetih lansirao prvu sovjetsku raketu na tekuće gorivo, i jedan od bliskih suradnika i sljedbenika Konstantina Ciolkovskog – “Oca astronautike”. Stručnjaci iz njegovog tima su, između ostalog, sagradili visinsku raketu VR-190 sa hermetičkom kapsulom za balistički let dva pilota do visine od 200 kilometara. Bez sumnje, sjedinjenje Tihonravovljeve grupe Karaljovljevom timu, 1956. jedan je od najznačajnijih koraka na čovjekovom putu stvaranja prvog umjetnog satelita.

Keldis Dmitry Ustinov defense minister
“Svemirski akademik” – Mstislav Keldiš Politička podrška Sputnjika – Dmitrij Ustinov

U program priprema za lansiranje prvog Sputnjika uključena je i Akademija znanosti SSSR, preko komisije koju predvodi Mstislav Vsevolodovič Keldiš (1911. – 1978.), vodeća ličnost na području proračuna dinamike svemirskog leta i znanstvenog programa prvih satelita, dok je odgovornost za političku podršku projektu imao Dmitrij Ustinov (1908. – 1984.).

start

Raketa R-7 na startu

U stepama Kazahstana, u Kzil-Ordinskoj oblasti, nadomak malog naselja Tju-Ratam, u svibnju 1955. započela je gradnja najveće raketne baze na svijetu. Kozmodrom je, međutim, nazvan Bajkonur (na kazaškom “Dobra zemlja”) prema malom rudarskom naselju koje se nalazi 370 kilometara sjeveroistočno, da bi se zbunili stručnjaci Pentagona koji su vrlo brzo, na snimcima sa špijunskih aviona U-2 otkrili da se tamo, na površini od gotovo 7000 km2 odvijaju neki veliki radovi. Dotadašnji raketodrom Kapustin Jar, podignut nadomak Volgograda, iako u upotrebi od 1947. godine, bio je blizu granice sa Turskom, tako da su američki radari vrlo lako mogli pratiti lansiranja i raketne eksperimente ruskih znanstvenika. I dok se gradnja kozmodroma Bajkonur privodila kraju, sa njegove prve lansirne rampe, iz četvrtog pokušaja, 21. kolovoza 1957. poletjela je prva interkontinentalna balistička raketa R-7, čuvena “Semjorka”. Posljednji stupanj ove rakete preletio je 6000 kilometara i pao u Indijski ocean, a lansiranje itekako je zabrinulo Bijelu kuću. Rusi su sada bez problema mogli gađati američke gradove, dok je njihov interkontinentalni projektil “Atlas”, još uvijek bio nemoćno prikovan za zemlju. Amerikanci su, međutim, imali još jedan razlog više za zabrinutost. Ovom raketom SSSR može uputiti prvi satelit u svemir, što će biti dvostruki udarac američkom snu o nepobjedivosti.

Istovremeno sa ispitivanjem sustava prve svemirske rakete, privođene su kraju pripreme za gradnju umjetnog satelita. Na prijedlog Keldiša, odlučeno je o gradnji tri varijante prvog satelita, koje su se razlikovali sastavom i količinom znanstvene aparature. Karaljov je podržao prijedlog Tihonravova o gradnji najjednostavnijeg sputnjika mase do 80 kilograma. Tako je, prije nego što je i napravljen, satelit već kršten kao “PS” (“Prosteyšiy sputnik” – “Jednostavan satelit”). Na sastanku pred samo lansiranje prvog sputnjika, jedan od inženjera je svo vrijeme, govoreći o satelitu, umjesto “PS”, koristio izraz “SP”; SP su inicijali glavnog konstruktora i njega su mnogi suradnici tako i oslovljavali. Zato je  Karaljov prekinuo inženjera riječima:

“Ja sam SP, Sergej Pavlovič, a ovo je “PS” – naš prvi sputnjik”.

Kada su mu inženjeri donijeli crteže prvog satelita, Karaljovu se nije svidio oblik satelita. “A zašto on nema oblik lopte?”- upitao je zbunjene inženjere. “Pa zar to nije svejedno. Satelit će letjeti kroz zrakoprazni prostor?” – slegli su ramenima, ali su poslije osmjeha Karaljova shvatili suštinu primjedbe. Ovaj komad metala uskoro će postati simbol nove ere u povijesti čovječanstva, a njegove fotografije preplavit će svijet. Pojaviti će se na poštanskim markama, značkama, razglednicama,  na naslovnim stranama vodećih svjetskih časopisa i knjiga… trebalo je voditi računa i o estetskim efektima. Naravno, oblik satelita je izmijenjen.

proveraPosljednje provjere “Sputnjika”

Kada je satelit konstruiran i sagrađen, prebačen je na kozmodrom gdje su svi njegovi sustavi detaljno provjereni. Mnoga ispitivanja nadzirao je i pratio sam Karaljov. Za vrijeme jednog od njih primjetio je otiske prstiju na loptastom tijelu sputnjika.

“Što je ovo?!” – zagrmio je ljutito. “Upamtite jednom za svagda: nitko vas neće pohvaliti ako ste loše obavljen posao završili za kratko vrijeme.” Od tada, rukavice su stalni pratilac za vrijeme ispitivanja i montaže umjetnih satelita na kosmodromu.

U rujnu 1957. u praskozorje svemirske ere, održana je konferencija u slavu stote godišnjice rođenja Konstantina Ciolkovskog. Na njoj su Karaljov i Gluško najavili skorašnje svitanje svemirske zore. Sa konferencije, oni odlaze pravac na Bajkonur gdje je sklapanje rakete-nosača uveliko bilo u tijeku. Iz posebne prostorije, u veliku halu Montažnog korpusa gdje je raketa sklapana, stiže prvi satelit. Prije njegove ugradnje na vrh dvostupanjske rakete, obavljena je provjera rada radiopredajnika na satelitu. Naime, zahvaljujući njegovim signalima svijet će saznati da je čovječanstvo kročilo u svemirsku eru. Raširene su njegove antene u obliku dugačkih štapova. Kroz salu je odjekivalo:

Bip-bip-bip-bip …

“Svemirska simfonija … “- tiho izusti Karaljov. “Glazba novog vijeka.”

Predajnik je isključen, a loptasto tijelo satelita smješteno je ispod konusnog vrha rakete. Nikada ga više nitko neće vidjeti. Velika vrata Montažnog korpusa se otvaraju i raketa, u ležećem položaju na posebnoj platformi koju vuče lokomotiva, kreće prema lansirnoj rampi. Znanstvenici, konstruktori, montažeri, tehničari, sa strane polaze za raketom.

R7StartPrvi svemirski start – lansiranje ”Sputnjika”

Trećeg listopada 1957., rano ujutro, raketa je postavljena na lansirnu rampu, a 24 sata kasnije, njeni rezervoari su napunjeni gorivom i oksidatorom. Prolaze završne tehničke provjere. Sa platforme oko rakete silaze posljednji iz tima predstartnog ispitivanja, oko njenih motora još uvijek se vrzmaju Gluško i njegovi momci. Znaju da je motor srce rakete i do posljednjeg trenutka žele provjeriti sve detalje. Konačno, odlaze i oni u podzemne bunkere, stotinjak metara od rakete. Platforma je opustjela. Noć je nad Bajkonurom. Raketa u metalnom zagrljaju, sija pod snažnim svjetlima reflektora. Iznenada, mimo protokola, u podnožju rakete pojavljuje se – trubač, do dana današnjeg tajanstveni mladi vojnik, koji svojom trubom najavljuje svitanje novog – svemirskog jutra.

Leonid_Voskresensky_1961Rukovodio lansiranjem prvog sputnjika – Leonid Voskresenjeski

Teku završne operacije. Komande slijede jedna za drugom. Iz zvučnika odjekuje glas Leonida Voskresenjskog (1913. – 1965.), jednog od najbližih suradnika Karaljova:

– Spremnost, jedna minuta… !

– Paljenje!

– Polijetanje!

Noć na tren postaje dan. Plameni stup dima, u jednom trenutku nadvisuje raketu koja je još uvijek na lansirnoj rampi. Iz plamtećeg buketa uzlijeće, uz snažnu grmljavinu srebrno bijela raketa i lagano odlazi u nebo. U bunkeru bez daha prate njeno polijetanje. Dolazi signal o odvajanju prvog stupnja, to su četiri bočna raketna generatora koji su do tada okruživali raketu, od podnožja gotovo do vrha; sve teče normalno. Sada rade motori samo drugog stupnja. Protječu sekunde, minute,…, prošlo je već devet minuta od lansiranja. U zapovjednoj sobi – tajac, svi očekuju signal sa neba – i on, stiže! Satelit je odvojen od gornjeg stupnja te započinje sa orbitiranjem oko Zemlje. Dolje, radost, tapšanje po ramenima, rukovanje, aplauz, osmjesi,…, kroz 95 minuta, “Sputnjik” je iznad Bajkonura. Antene na kozmodromu primaju njegove signale. Odjekuju, ali sada ravno iz svemira, signali prvog čovjekovog svemirskog izaslanika:

Bip-bip-bip …

Čovječanstvo je zakoračilo u svemirsku eru.

“SPUTNJIK”

sputnik-blueVjesnik nove – svemirske ere – “Sputnjik”

Prvi sovjetski umjetni sputnjik Zemlje” (“PS-1”), kasnije prekršten u svjetski poznato ime “Sputnjik”, lansiran je 4. listopada 1957. u 22:28h (po moskovskom vremenu), na eliptičnu orbitu sa apogejom (najdalja točka orbite) od 947 km, perigejom (nabliža točka) od 228 km, periodom jedne orbite oko Zemlje u trajanju od 96.17 minuta i nagibom orbite od 65.1 stupnjeva.

Satelit mase 83.6 kilograma, promjera loptastog tijela od 58 cm, sa četiri štapne antene dužine 2.4 i 2.0 metara postavljene na vanjskoj površini “Sputnjika” za emitiranje radiosignala frekvencija 20.005 i 40.002 MHz. Unutar tijela napravljenoga od dvije spojene aluminijske polulopte, nalaze se tri akumulatorske baterije (51 kg), radiopredajnik (3.5 kg), ventilator, termorelej za njegovo uključenje i isključenje, regulator temperature i pritiska te komunikacijski element.

Aparatura prvog sputnjika funkcionirala je tri tjedna, koliko je iznosio radni vijek baterija koje su napajale opremu električnom energijom. Prvi umjetni satelit kružio je oko Zemlje 92 dana, sve do 4. siječnja 1958. kada je, nakon gotovo 1400 orbita, ulaskom u guste slojeve atmosfere izgorio.

Tekst je prenesen sa stranice www.astronomija.org.rs, “Šezdeset godina kosmičke ere” autora Grujice Ivanovića.

Posted by Danko Kočiš

nacionalni koordinator World Space Week za Republiku Hrvatsku predsjednik udruge World Space Week Hrvatska